CRNOGORSKA NOSNJA - ZENSKA

Ženska nošnja se sastoji od svilene košulje ukrašene vezom, ispod koje se nosio bustin - potkošulja bez rukava, duge svilene suknje, svjetlozelenog koreta bez rukava, dokoljenica i opanaka. Đevojke su na glavi nosile kapu, a žene raznobojnu ili crnu maramu, zavisno od životnog doba. Oko struka se nosio srebrni ili pozlaćeni pojas - ćemer, kovan ili rađen u tehnici filigrana.

CRNOGORSKA NARODNA NOSNJA - MUSKA

Crnogorska narodna nošnja je izuzetno raskošna, elegantnog kroja, smjelih kombinacija boja sa bogatim zlatovezom.
Muška nošnja se sastoji od bijele košulje, plavih širokih gaća, bijelih dokoljenica, nazuvaka, opanaka ispreplijetanih oputom, crvenog džamadana sa ili bez rukava, svjetlozelenog gunja ili tamnozelene dolame, crvene dušanke bogato ukrašene, koja se oblačila preko gunja. Preko gunja ili dolame oblačio se i jelek, sam ili sa tokama. Oko struka se nosio kožni pojas silav, oko kojeg se više puta omotavao svileni pojas - trombolos. Uz nošnju se nosila i kapa sa crnim rubom (deravija) i crvenim poljem (tepelak) na kome se zlatovezom izrađivao crnogorski grb, inicijali vlasnika ili drugi simboli. Za pojasom se nosilo oružje, par pištolja i jatagan, a preko ramena duga puška, džeferdar ili arnautka.

ZABLJAK

Grad Žabljak nalazi se na sjeverozapadu Crne Gore, u srcu Durmitorskog područja, na visini od 1450 metara nadmorske visine i predstavlja najvisočije urbano naselje na Balkanu. Smješteno je u podnožju Durmitora i okruženo sa 23 planinska vrha od preko 2200 metara, sa 18 planinskih jezera i kanjonom rijeke Tare, najdubljim u Evropi. Danas u Žabljaku i okolini živi preko 4500 stanovnika.Prvi slovenski naziv ovoga mjesta bio je “Varezina voda”, vjerovarno zbog jakog izvora pitke vode, oko koga se i formiralo naselje. Kasnije, dobija naziv “Hanovi” ili izvorno “Anovi”, gdje su odmarali trgovački karavani. Današnji naziv Žabljak dobija zvanično 1870. god., kada je u istom danu započeta izgradnja crkve, škole i kapetanskog doma. U ratnim danima i pustošenjima stare građevine su nestale. Ostala je samo Crkva Sv. Preobraženja, podignuta u čast pobjede nad Turcima, 1862. godine. Nastanak Žabljaka pratio je i začetak nekoliko trgovačkih i zanatskih radnji i kafana. Tako je, već osamdesetih godina 19 vijeka, Žabljak predstavljao i neku vrstu tržista, što je uticalo da postepeno počne preuzimati ulogu upravnog središta durmitorskog regiona. U periodu prije Drugog svjetskog rata, Žabljak je predstavljao varošicu sa tipično planinskom arhitekturom. Već u tom periodu, jedinstvena priroda počinje da privlači veliki broj turista iz tadašnje Kraljevine Jugoslavije, ali i iz inostranstva. Posebno su, zbog svojih veza sa Crnom Gorom, bili brojni gosti iz Italije. Osim veličanstvenog prirodnog ambijenta, bogatstvo ovoga područja životinjskim svijetom i pogodnostima, koje pruža za lov i ribolov, dovodi na Žabljak i dosta zaljubljenika u ovu vrstu sporta. Tokom Drugog svjetskog rata, varošica je bila spaljena. Spaljeni su svi domovi, ustanove i ništa od ovog malog planinskog naselja nije ostalo, osim loma i zgarišta. Od tada, pa sve do današnjih dana, Žabljak se gradio i izgrađivao i postao centar zimskog turizma u Crnoj Gori. Jedinstvena i raznolika prirodna bogatstva, na ovako malom prostoru, preporučili su Žabljak za ekološku prijestonicu prve ekološke države na Svijetu. Poslanici Skupštine Crne Gore, opijeni svježim planinskim zrakom, na vanrednoj sjednici, odžanoj pod vedrim nebom, donijeli su odluku o proglašenju Crne Gore za prvu ekološku državu i jednoglasno izabrali Žabljak za njenu prijestonicu.

RIJEKA TARA

U ambijentu čudesnih sunovrata, ispod okomitih strana dubokih i preko hiljadu metara, probijajući se između planina Bjelašnice, Sinjajevine, Ljubišnje i Durmitora, teče jedna od najljepših crnogorskih rijeka, TARA. Kao usječena brazda između planinskih vrhova teče bistra planinska rijeka, a njene vode, s vrijemena na vrijeme, sačinjavaju divne pejzaže sa pitomim i plodnim dolinama na kojima su njive, voćnjaci, gajevi i pašnjaci na kojima pasu stada ovaca i koza, nerijetko zajedno sa divljači, kojom je puna dolina i kanjon rijeke. Teče i protiče dalje kroz ambis nad kojim u pravoj vertikali štrče borovi samotnjaci koji izniču, reklo bi se, iz same kamene litice, sunovraćene u dubini ambisa ovoga znamenitog kanjona. Teče, i kao da se krije od zaljubljenih pogleda u njene brzake, u njen kamen koga je ona sakrila ispod sebe, a koga nam otkriva njena čista i bistra voda. I putuje Tara i kao da traži nekog nevinog i čistog, sebi sličnog, kome će da se bez pogovora preda. Tako lijepa i čista čitavim svojim tokom, natjera zaljubljenog čovjeka da je tepajući nazove SUZA EVROPE.Kanjon Tare, kao jedinstvena pojava po svojoj dubini od 1000, a mjestimično i 1300 metara, svrstava se odmah iza Velikog kanjona rijeke Kolorado u SAD. Tara, koja na svom kraju čini sastavnicu Drine, ima tok dug 150 kilometra i najduža je crnogorska rijeka. Na dijelu toka kroz nacionalni park Durmitor, Tara ima prosječan pad od 3.6 m/km, uslijed čega postoje brojni vodopadi - bukovi i brzaci koji svojom jedinstvenom pojavom upotpunjuju ambijent CRNOGORSKOG KOLORADA. Čitavim tokom Tara dobija značajne količine vode od brojnih vrela i nekoliko pritoka. Najvažnije pritoke na lijevoj strani su joj Ljutica i Sušica, a najvažnije desne pritoke Vaskovaška rijeka i Draga. Među njima je svakako najpoznatije vrelo Bajlovica sige, izvor na lijevoj obali Tare, izdašnosti više stotina litara u sekundi, kod koga se voda koja izvire iz jezera u pećini Bučavica stropoštava u Taru sa visine od preko 30 i na dužini od oko 150 metara. Od mnoštvo osobenosti Tare posebno mjesto zauzimaju njeni bukovi. Huk nekih većih bukova se čuje i na samim ivicama kanjona. Od preko 40 bukova najpoznatiji su Djavolje lazi, Sokolovina, Bijeli kamen, Gornji i Donji tepački buk i dr. Zbog kvaliteta svoje vode i jedinstvenog eko-sistema, Tara je 1977. godine uvrštena u program “Čovjek i biosfera“ i upisana u ekološki rezervat biosfere Svijeta, čime je zaštićena međunarodno usvojenom konvencijom.Izlet na pojedina mjesta na samim ivicama kanjona, predstvalja poseban vizuelni doživljaj, jer se radi o mjestima sa kojih se pruža veličanstven pogled. Od njih nekoliko posebno treba izdvojiti Ćurevac (1625m). Sa ovog mjesta sa jedne strane vidimo panoramu Durmitora, a sa druge kanjon Tare u kome vijuga rijeka usječena u kamene litice. Sa Ćurovca je divan pogled na živopisno selo Tepca, sa kućama i baštama razasutim u proširenju kanjona. Ako na vrhu Ćurovca zadržite dah i oslušnete, čućete šum Velikog buka sa dubine od preko 100 metara. Mjesto na kom se osjećaju snažne pozitivne vibracije i sa kog će te uvijek otići opušteni i zadovoljni sa nezaboravnim iskustvom. Tu su još i Tmora, udaljena samo oko 7km od Žabljaka, do kojih dolazite kroz predivnu prašumu i osjecate iskonski mir i savršenstvo i ljepotu čitave okoline.Pored svih ovih pogleda prolazićete kroz predivna sela, vidjeti stare seoske mostove na Tari, upoznati njihove stanovnike i način kako su se saživjeli sa rijekom. Preko svega toga naučićete da poštujete i razumijete prirodu i njene blagodeti.
Sve ove ljepote i znamenitosti Suze Evrope ne znače nista dok bar jednom ne osjetite hladnoću i ukus čiste vode tarske, dok ne čujete huk njenih brzaka ili uživate u pogledu sa litica njenog kanjona. A kad se sve ili bar dio toga doživi, ostaje se vječno zaljubljen u Taru.